Potplaćeni, a glazbi ipak potpuno odani

Koncert u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a održan 30. studenog u KD Vatroslava Lisinskog svojim je programom potvrdio stalnu težnju šefa dirigenta Pascala Rophéa da s orkestrom kojemu je na čelu publici pruži što bogatija i svestranija glazbena iskustva. Za početak koncerta bio je programiran za orkestar uređen gudački sekstet Arnolda Schönberga Preobražena noć (Verklärte Nacht), slijedio je Epikurov vrt Ive Josipovića i u drugom dijelu večeri Don Quixote, za violončelo, violu i orkestar Richarda Straussa. Koncert nije započeo uobičajeno, glazbenom izvedbom, već se publici prvo obratila koncertna majstorica Mirjam Pustički Kunjko izašavši na podij zajedno s rukovoditeljicom radne jedinice Glazba HRT-a Ivanom Kocelj i maestrom Pascalom Rophéom. Dakako, za brojnu publiku okupljenu u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog bila je to nova situacija pa se sa zanimanjem čekalo što to svima dobro poznata violinistica, sada s papirom u rukama, želi reći. Nekako nije slutilo na dobro. A ono što je Mirjam Pustički Kunjko pročitala i nije dobro.

Francusko-kanadski violončelist Jean-Guihen Queyras / Snimio Jasenko Rasol / HRT

Doduše, moglo se i prije čuti da članice i članovi SO HRT-a nemaju adekvatne plaće, da su potplaćeni za svoj rad, jer su im mjesečna primanja ispod onih u drugim zagrebačkim orkestrima, ali ti su podaci prepričavani kuloarski i činilo se da im nitko ne pridaje osobitu pozornost. No situacija je očito postala dramatična, glazbenici napuštaju SO HRT-a i odlaze na bolje plaćena radna mjesta, a na audicije za nove članove očito ne dolaze neki novi nadobudni kandidati. Govor ugledne violinistice bio je suzdržan i pomirljiv, djelovao je kao iskreni apel upućen javnosti da bi se stanje promijenilo, poboljšalo, ali poslije smo shvatili da HRT, iako je koncert bio s izravnim radijskim i televizijskim prijenosom, nije emitirao uvodni govor pa su tako o teškom stanju saznali tek nazočni u dvorani. Pljesak publike nakon opisane porazne situacije u kojoj djeluje SO HRT-a bio je dug i glasan, ali ostavlja gorki okus nesigurnosti da će se uvjeti, točnije plaće, brzo poboljšati. Srećom postoje društvene mreže, o niskim plaćama glazbenika piše se dalje, Zagrebačka filharmonija uputila je svoju kolegijalnu podršku, pa tako ostaje nada da očitovanje o problemima nije bilo uzaludno. Jer je, a to je zbilja svima koji već desetljećima prate rad SO HRT-a dobro poznato, riječ o orkestralnom tijelu zaduženu za uvježbavanje i snimanje djela prvenstveno iz hrvatske glazbene baštine i suvremenosti, što je itekako važna kulturološka funkcija. Uz to, javni koncerti, uglavnom izravno radijski prenošeni, dopiru mnogo dalje od prostora u kojemu se pojedini koncert održava, pa prema tome izvedbe SO HRT-a ne dopiru samo do zagrebačkih štovatelja orkestralne glazbe, već glazbene užitke donose i u domove slušatelja diljem Hrvatske, dakako i šire. I kada bi svatko pomislio da sluša izvedbe koje ostvaruju glazbenice i glazbenici dovoljno plaćeni i sretni u svojem profesionalnom izboru, nažalost se saznaje da tome nije tako.

Dakle, s osjećajem nelagode, slušatelji su se prepustili muziciranju. A slijedile su doista sjajne interpretacije odabranih djela. Mladenački zanosi Schönberga, Josipovića i Straussa, jer bio je to izbor njihovih ranijih skladbi, ispunili su prostor suzvučjima opsežnog kasnoromantičkog uglazbljenja tragičnih stihova Richarda Dehmela, suvremenijim sredstvima ostvarenih traganja za glazbenim užicima i dugom, solistički i orkestralno bujno ispričanom pričom o Cervantesovu junaku-čudaku Don Quixotu.

Maestro Pascal Rophé dokazano je iskusan dirigent i njegovim se interpretacijama vjeruje. U partituri Schönbergove Preobražene noći, skladbi iz 1899, u kojoj je glavni predstavnik Druge bečke škole i začetnik atonalitetne glazbe još čvrsto koračao utrtim stazama prethodnika do paroksizma harmonijske zasićenosti nabujale njemačke skladateljske tradicije, razotkrio je Rophé sve bogatstvo orkestralnog tkiva evocirajući tamne strane ljudske sudbine, da bi u Epikurovu vrtu Ive Josipovića, djelu iz 1984, sigurnom gestom vodio orkestar prostranstvima slobodnijih harmonijskih odnosa i uzavrele mladenačke ritmičnosti.

U orkestralnom kolopletu simfonijskih varijacija s temom viteškog karaktera, tonskoj poemi Richarda Straussa temeljenoj na romanu Don Quixote de la Mancha Miguela Cervantesa, opsežnom djelu iz 1897, nastupili su francusko-kanadski violončelist Jean-Guihen Queyras i prvi violist u SO HRT Hrvoje Philips, kao istaknutije dionice. Violončelist, inkarnirajući legendarnog sanjara i lutalicu nježna lika, te violist, podržavan tenor-tubom i bas-klarinetom, kao prizemljeni sluga, držali su se doista viteški, junački odsviravši virtuozne pasaže i poetski ponirući u psihu suprotstavljenih likova koji su odavno postali blagom čovječanstva. Ravnajući, kao što saznasmo potplaćenim SO HRT-a, pokazao je i dokazao šef dirigent Pascal Rophé, sa sada već drugu sezonu svojim orkestrom, da predanost glazbeničkom pozivu nadmašuje postojeće probleme, pa je očit zanos koji glazbenici nalaze u muziciranju odagnao tužne misli s početka koncerta pretvorivši večer u pobjedu glazbom obogaćena životnog smisla.